Informacije predstavljaju moć. Ali, kao i kod svake moći, postoje oni koji žele da je zadrže za sebe. Šačica privatnih korporacija zaključava celokupnu svetsku naučnu i kulturnu baštinu, koja se godinama objavljivala u knjigama i žurnalima, a koja se sve više digitalizuje. Želite da pročitate novine sa najpoznatijim naučnim dostignućima? Moraćete da pošaljete ogromna sredstva izdavačima kao što je Reed Elsevier. Postoje i oni koji se bore da se ovo promeni. Pokret slobodnog pristupa (Open Access Movement) hrabro se borio da obezbedi da se naučnici ne odriču svojih autorskih prava, već da obezbede da se njihov rad objavljuje na Internetu, pod uslovima koji svima omogućavaju pristup. Ali čak i u najboljem slučaju, rad ovog pokreta ogledaće se tek na delima objavljenim u budućnosti. Sve do sada je izgubljeno. To je previsoka cena. Naterati akademike da plaćaju da bi čitali radove svojih kolega? Skenirati čitave biblioteke, ali omogućiti samo ljudima iz Googlea da ih čitaju? Omogućiti pristup naučnim člancima studentima elitnih univerziteta u razvijenim zemljama Prvog sveta, ali ne i deci Globalnog juga? To je nečuveno i neprihvatljivo. „Slažem se“, mnogi će reći „ali šta možemo? Kompanije drže autorska prava, dobijaju ogromne količine novca naplaćivanjem pristupa, a sve je to savršeno legalno – ništa ne možemo da uradimo da ih sprečimo.“ Ali postoji nešto što možemo da uradimo, nešto što se već radi: možemo da se odupremo, da uzvratimo udarac. Vi koji imate pristup resursima – studenti, bibliotekari, naučnici – vi ste privilegovani. Vi imate pristup gozbi znanja dok je ostatku sveta to uskraćeno. Ali ne morate – i zaista, u moralnom smislu, ne biste smeli – da ovu privilegiju zadržavate za sebe. Vaša je dužnost da ovo znanje podelite sa svetom. A na raspolaganju vam je: razmena lozinki sa kolegama, podnošenje zahteva za preuzimanje za prijatelje. U međuvremenu, vi koji ste ostali uskraćeni nećete biti besposleni. Već ste uspevali da se ušunjate kroz rupe i preskočite ograde, oslobađajući informacije koje su zaključali izdavači i deleći ih sa svojim prijateljima. Ali sve ove aktivnosti dešavaju se daleko od očiju javnosti, u podzemlju. To se zove krađa ili piraterija, kao da je deljenje bogatstva znanja neki moralni ekvivalent pljačkanju broda i ubijanju posade. Ali deljenje nije nemoralno – to je upravo moralni imperativ. Samo oni koji su zaslepljeni pohlepnošću ne bi svoj primerak ustupili prijatelju. Velike korporacije su, naravno, zaslepljene pohlepom. Zakoni po kojima one posluju jednostavno to zahtevaju – njihovi akcionari ne bi odobrili bilo šta drugo. A političari koje su potkupili ih podržavaju, donoseći zakone koji im daju ekskluzivno pravo da odlučuju ko sme da pravi kopije. Ne postoji pravda u pridržavanju nepravednih zakona. Vreme je da izađemo na svetlost i, u maniru čuvene građanske neposlušnosti, objavimo svoje protivljenje ovoj privatnoj pljački javne kulture. Moramo da uzmemo informacije, gde god da se nalaze, umnožimo ih i podelimo sa svetom. Moramo da uzmemo materijal kojem su istekla autorska prava i dodamo ga našoj arhivi. Moramo da kupimo tajne baze podataka i postavimo ih na mrežu. Moramo da preuzmemo naučne žurnale i otpremimo ih na mreže za deljenje datoteka. Moramo da se borimo za Gerila slobodan pristup (Guerilla Open Access). Ako nas ima dovoljno širom sveta, nećemo poslati samo još jednu snažnu poruku protivljenja privatizaciji znanja – učinićemo da to postane stvar prošlosti. Hoćete li nam se pridružiti? Aaron Swartz jul 2008, Eremo, Italija